ISTINE I ISTINE

Mišel Fuko uveo je u savremenu filozofiju pojam diskursa. Odnosi se na to da u različitim vremenima važe različita „pravila igre“ te da određene istine minulih vremena ne moraju nužno i u budućnosti da postoje kao takve. Napisao je knjigu o psihijatriji i o genezi iste, kako su nekada važile određene neupitne istine koje su posle precrtane. Nekada je lečenje elektrošokom bio prihvaćen metod lečenja duševno obolelih, kao i lečenje vodom. Danas ne. Pre pojave psihijatrije neupitna istina je bilo i to da su duševno oboleli opsednuti đavolom. Danas je i to prevaziđeno, bar u zvaničnoj nauci. A ako napustimo polje psihijatrije i odemo još dalje, suočićemo se sa sijaset zabluda. Od istine da je planeta zemlja smeštena na leđima slonova do istine da je nemoguće da čovek ikada ode u svemir. Nekada se smatralo da su cigarete zdrave. Mnoštvo naučnih radova i istraživanja borilo se sa tim mitom koji je hranila duvanaska industrija tako što je plaćala određenim lekarima i naučnicima da brane njihovu zlatnu koku naukom i istinom. Mit o cigaretama kao dobrom proizvodu pošteni naučnici su mukotrpno rušili kao veliko stablo sekirom. Jedan od najprodavanijih lekova dugo je bio ranisan, za želudačne probleme, a onda je pre nekoliko godina povučen sa tržišta kada se otkrilo da je kancerogen. Gerhardus Johanes Mulder otkrio je protein 1839. godine. U prošlosti se smatralo da je mesni i mlečni protein izvor zdravlja. Naučna istraživanja su dokazivala štetnost životinjskih proteina i ukazali su na značaj proteina iz povrća koji su se u ranim stadijumima nauke smatrali nekompletnima. Civilizacija je živ i promenjiv organizam, baš kao i jezik, kao i čovek, kao i priroda, kao i flora i fauna. Kao u trileru sa puno obrta. Svi smo samo deo procesa neprestanog kretanja. Niti je svet nastao sa našim rođenjem, niti će nestati sa našom smrću. Pozdravlja nas sve Heraklit sa transparentom na kome piše da sve teče i sve se menja.

TRADICIJA NACRTANA KAO ČIČA GLIŠA

A ako smo utvrdili da su istine ponekad istine onda ne može a da ne čudi čvrsto verovanje pojedinih u pojam tradicije, te tako izlizane i zloupotrebljene reči. Ako ćemo intelektualno pošteno da govorimo o tradiciji pomenućemo i ljudožderstvo kao deo tradicije, običaj u antičkoj Grčkoj da se dete ometeno u razvoju ubije, borbe gladijatora gde se zbog nečijeg dobrog raspoloženja ljudsko biće pusti u isti prostor sa lavom, pravo prve bračne noći gde su vladari imali pravo da pre muža provedu noć sa ženom i to sve po zakonu, robovlasništvo koje se zadržalo vekovima, varvarstvo u raznim oblicima koje se ispoljavalo od krajnje surovosti u ratovima do primitivnog verovanja u veštice i spaljivanje na lomači. Istine da ljudi sa tamnom bojom kože manje vrede od onih sa belom bojom i da su žene manje vredne od muškaraca su sa današnjeg aspekta sramota civiliacije. A ako pak govorimo o Srbiji, onda je i tu pitanje tradicije nešto što ne ide baš na ruku u etičkim argumentacijama. Jer tradicija je i skepticizam prema svemu novom. Primera radi postojao je veliki otpor pri uvođenju uličnog svetla. Mnogi su govorili da noću hodaju napolju samo kurve i fukare i da nema potrebe za uličnim svetlom. Srpska tradicija je i nastanak univerziteta tek u devetnaestom veku, izvoz svinja kao osnovni biznis, pojava u određenim delovima zemlje da svekar bira ženu za sina i onda spava sa njom (tu pojavu je na spisateljski način umetnički uobličio Bora Stanković u Nečistoj krvi). Posle Prvog svetskog rata ratni vojni invalidi su prosili. Tradicija neobrazovanja, nepotizma, zlokobnog kumstva, podela stanovništva… Može se raspravljati zašto su određene (ne)prilike bile takve kakve su. Neko bi sve svalio na viševekovno robovanje i sl. ali ja sada neću da ulazim u determinizam. Pominjem činjenice da bih relativizovala vazdizanje tradicije. Prošlost je uvek daleka i nepoznata, gledamo je filtrirano, kroz lepa odela u filmovima i sentimentalne zaplete, kroz vlastite umišljaje. Kroz mitove, a ne kroz činjenice. Svako ima pravo na svoje snove i iluzije, pa na kraju krajeva i zablude, ali problem nastaje onda kada se tradicija i vlastito viđenje morala nameću kao neprikosnovena istina. Svaka istina, bez obira da li je autentična ili je istina treba da skine veo tabua i da nam da prostora da je preispitamo. Tu ne treba da bude mesta za fatalističke rečenice kao npr. to je tako. Te tako pozivanje na tradiciju i na neophodnost životinjskih proteina za zdravlje čoveka u ovom stadijumu razvoja nauke je nešto anahrono. Kao kada bi prizivali kišu dodolskim igrama.

SVETO TROJSTVO: JEDNAKOST, DOBROTA I ODGOVORNOST

Spinoza (1632-1677) je boga shvatao kao sveprisutnost. Bog je priroda i sve u njoj, bog je i čovek. Sve što postoji na svetu je jedno, supstancija. Delovi boga, tj. supstancije su modusi. Koliko je modus čovek, toliko je modus i životinja. Savršenstvo je u celini. Biću slobodna pa reći da u Spinozinom sistemu ima nečeg levičarskog. Iako se levica zvanično pojavila mnogo kasnije. Ima nečega primamljivog u jednakosti. Postoji planeta i  bića na toj planeti. Svaki osećaj privilegovanosti je iluzoran, kao i vlasništva. Jednaki treba da budemo po pravima, iako smo različiti po svojstvima. Ponašanje i dela treba da budu ti koji će nam dati određenu kvalitativnu odrednicu, a ne to što smo rođeni takvi kakvi jesmo. Čovek se ponašanjem i (ne)delima može izdići iznad ili spustiti ispod okolnosti u kojima je rođen. To je ono Sartrovo da egzistencija prethodi esenciji. Pre Sartra je postojalo fatalističko gledište da esencija prethodi egzistenciji, tj. da naše klasne, imovne, nacionalne, polne, rasne i ostale datosti utiču na to kakav će nam život biti. Ovo bi bilo oličeno u sentimentalnoj rečenici da se sudbini ne može uteći. Međutim, Sartr čoveka vidi kao nekoga ko bira i upravo su izbori koje pravimo, dobrota i odgovornost ti koji će nas definisati. A ako smo jednaki i ako svi imamo prava na život i slobodu, onda u takvom jednom etičkom sistemu nema mesta za ubijanje životinja.

SAUČESNICI

Životinje se zloupotrebljavaju zarad jeftine zabave (rodeo, cirkus, zoovrt, safari, lov, konjske trke, borbe pasa, tuča petlova), mode (raznorazne bunde, šubare, odeća i obuća), testiranja (sve te silne provere preparata i naučna istraživanja) i hrane (farme i klanice). Dokumentarni filmovi Earthlings (2005) i Dominion (2018) plastično i autentično, sa lica mesta uz pomoć realnih snimaka pokazuju nam koncept i dinamiku zloupotrebe životinja. Verujem da bi se većina zgrozila i uznemirila pred prikazanim snimcima. Ali ono što je važno je i to da pogledamo istini u oči i da se suočimo da ako mi koristimo blagodeti te zloupotrebe onda smo i sami saučesnici. Jer dug je put od žive svinje do vakumiranog kulena. Kravi otmu tele, a ona ga traži i cvili za njim. Ili trči za kolima koja ga odvoze. Lisici na živo gule kožu zbog mode. Bikovi u rodeu se onako ritaju ne zato što su divlji, već zato što im stežu genitalije pa se ritaju od bola. Svinje tove te dobiju nenormalnu težinu i valjaju se u sopstvenom izmetu i ne zato što su prljave po prirodi, već zato što nemaju gde drugde da idu. Tove se i kokoši i onda od prekomerne težine padnu na leđa i kao kornjača ne mogu da se okrenu. Noge im postanu rahitične, jer ne mogu da podnesu toliku težinu. Muške piliće često melju na živo. Životinje zakonski besposledično tuku kako i kada stignu. Imaju minimalno prostora i nimalo slobode. A životinje imaju receptore za bol. Međutim, zakoni i javni moral takvu zloupotrebu ne zabranjuju. U životinjama se vidi profit i mogućnost za gomilanje kapitala. A narod, etički pasivan, pristaje da bude saučesnik, tražeći izgovor za nečinjenje. Baš kao što sam i ja bila pasivna i tražila izgovor za pasivnost. Mislim da ima puno ljudi koji su potisnuli činjenicu da kulen ne raste u Rodi i Maksiju, već da mu prethodi proces pun bola, surovosti, smrada i prljavštine. Mnogi bi da zadrže privilegovan položaj pa egoistično izjavljuju da  životinje postoje isključivo zbog ljudi. Verujem da će se neke buduće generacije stideti toga što su njihovi preci zloupotrebljavali životinje, baš kao što civiliacija sa današnje tačke gledišta sa neodobravanjem posmatra robovlasnički sistem.

BOL KAO GRANICA

Još je davno filozof Džeremi Bentam (1748-1832) započeo borbu za prava životinja. On je rekao da nije važno da li životinje umeju da govore i misle, već da li umeju da pate. Na taj način je fokus sa intelektualnih sposobnosti prebacio na bol kao merilo morala. Životinjski lanac ishrane kada su u pitanju mesožderi podrazumeva da uzmu onoliko koliko im je potrebno. Samo čovek gomila i uništava. Specizam je uverenje da je vlastita vrsta važnija od drugih. Tačnije, stavlja se čovek na pijedastal. Pojam specizam smislio je Ričard D. Rajder (1940), a razradio ga je filozof Piter Singer (1946) u svojoj knjizi Oslobođenje životinja koja se sa filozofsko-teorijske strane bavi pravima životinja. Singer se zalaže za primenjenu etiku, da svojim aktivnostima činimo dobro. Na kraju krajeva dobrota je interaktivna i samo može da postoji kroz aktivnost. Singer smatra da treba da imamo što više zadovoljstva, a što manje bola, ali tako da nikoga ne ugrožavamo. Singera posmatram ne samo kao filozofa bioetičara, već i kao hedonistu. Jer načelo hedonizma je što više zadovoljstva, a što manje bola. Sa napomenom da zadovoljstvo nije banalno i usko, već da postoji više vrsta zadovoljstva, od intelektualnog, preko estetskog, do etičkog.  Singer na mesečnom nivou izdvaja 30% prihoda za humanitarne akcije. Fuko kaže: “Sigurno je samo jedno: čovek nije ni najstariji ni najkonstantniji problem koji se postavlja pred ljudsko znanje (…) Nisu se znanja ni odavno ni tajno kretala oko njega i njegovih zagonetki (…) čovek je skorašnje otkriće kome arheologija naše misli lako utvrđuje datum, a možda i bliski kraj.” Ovde je Fuko lepo predvideo budući teror antropocentrizma, gde se ponašamo kao da je čovek jedini stanovnik planete kome sve treba da bude podređeno. Dugo se smatralo da su ljudi ti koji treba da budu privilegovani, jer imaju superiorniji intelekt u odnosu na druga bića. Ali i ta “pravila” kroz vekove je utabao čovek. Svako je po nečemu superioran. Orao po vidu, konj po snazi, zec po brzini, kornjača po dugovečnosti…

JEZIČKE IGRE

Specizam se uvukao u sve pore društva pa i u kolektivno nesvesno, jezik i lingvistiku gde mi nesvesno pristajemo na pravila igre i “programiranje”. Te tako imamo uvrežene uvrede kao npr. stoko, svinjo, kujo, kravo, majmune, kokoško, ovco, volino, džukelo, pseto, kučko, zveri… Lukave nazivamo lisicom, visoke žirafom, a one sa velikim ušima slonom. A kada je neko dobar onda se kaže da je čovek i ljudina. Kada je neko dobar, kažemo da je human. Human od humanost koje je nastalo od latinskog humanitas koje znači čovečnost, ljudskost.

INDUSTRIJE SMRTI

Simptomatičan je i broj virusa i bolesti gde životinje imaju posrednu ulogu. Počevši od kraja, od kovida koji nam je došao posredstvom hrane,  preko ili šišmiša ili pangolina (naučnici još uvek ne mogu da opredele “krivca”) čija se prodaja vrši na dalekoistočnim pijacama gde ih koriste za ishranu ljudi. Sars je došao do čoveka takođe posredstvom šišmiša. Mers su nam prenele kamile. Veruje se da je sida došla do čoveka posredstvom majmuna, na način da je čovek imao seks sa majmunom ili da je jeo majmuna. Svinjski grip prenose svinje. Ptičiji grip nastaje kod ptica i kokošaka. Bolest ludih krava napada goveda, a na čoveka se prenosi unosom mesa zaraženih. I sve ovo nije kraj. Naučnici upozoravaju da su svi postojeći virusi potencijalni izvor neke buduće pandemije, jer virusi imaju osobinu da mogu da mutiraju i da se pojave u novom obliku koji može da bude jače i ubojitije izražen. SZO je pod uticajem preko osamsto stručnih tekstova prerađeno meso stavila u prvu grupu kancerogenih supstanci, a crveno meso u drugu. Višedecenijska istraživanja su pokazala da su mesni proteini štetni i da doprinose razvoju raka i kardiovaskularnih oboljenja. Time se podrobno bavio Kolin Kembl (1934) koji je 2004. godine objavio knjigu Kineska studija. A kada se na aksiomsku štetnost mesa doda još i tretiranje životinja hormonima i antibioticima dobijemo bombu u tanjiru, gde obedovanje dođe kao hod po minskom polju. Doktor Kolduel Eselstin (1933) je posvetio život istraživanju pozitivnog uticaja biljne ishrane na kardiovaskularne bolesti i posebno dijabetes tipa dva. Industrija mesa, jaja, mleka i mlečnih proizvoda, farmaceutska industrija, kao i industrija zabave i odeće u životinjama vide šansu za gomilanje kapitala. I bez obzira što mnoštvo novih naučnih studija opovrgavaju značaj mesa, jaja, mleka i mlečnih proizvoda i, šta više, ističu njihovu štetnost po zdravlje, industrije smrti se koprcaju, baš kao i duvanska industrija nekada pa “naučne” članke plaćaju ponekad i 20 hiljada dolara po članku koji bi apologetski tretirao konzumaciju tih namirnica. Nameću nam lešojedstvo kao stil života, ubijanje, jer to tako treba, to nam je u tadiciji.

METUZALEMI

Već duži niz godina egzistira izraz vegeterijanac, sve sa svojim podvrstama. Britanac Donald Votson (1910-2005)  1944. osnovao je prvo vegansko udruženje i osmislio je naziv vegan. Živeo je 95 godina. Pomenuti Kolin Kembl je rođen 1934. I dalje je živ i džogira, istrči oko 10 kilometara. Doktor Koldvel Eselstin je 1933. godište. Živ je, zdrav i vitalan. Elsvort Vareham (1914-2018), lekar koji je zastupao biljnu ishranu živeo je 105 godina, a radio je kao lekar do 95. Pedijatar Bendžamin Spok (1903-1998) bio je pobornik biljne ishrane, preporučivao ju je i bebama. Živeo je 95 godina. Svi ćemo umreti nekad, niko nije besmrtan. Ali poenta nije u besmrtnosti, već dok smo živi da smo zaista živi i da živimo, a ne da životarimo, kao i da životinje žive. Da umremo u momentu, a ne da odumiremo godinama. Ničije zadovoljstvo ne treba da postoji preko tuđeg bola.

EKOLOGIJA KAO NOVA RELIGIJA

Zajednički planetarni cilj, ono što se tiče svih nas je ekologija. A industrija mesa, jaja, mleka i mlečnih proizvoda je jedan od najvećih zagađivača na planeti. Goveda ispuštaju metan, jako štetnu materiju. Farme koriste mnogo vode i veliku površinu zemljišta, oko 40% svetskog zemljišta. Tu je i transport gde se koriste vozila koja koriste fosilna goriva i emituju co2. Mnoštvo izmeta i krvi se neretko izliva u reke što je uvod u potencijalnu ekološku katastrofu. Uzgoj stoke utiče na 55% azotnih oksida, 44% metana i 5% ugljen dioksida. Ovo je realnost, a ne mitovi kome smo kao narod(i) skloni. Nije važno u šta verujemo, već šta činimo. A ako se opet na tren vratim na Spinozu i njegovu ideju supstancije, boga kao jednog i modusa, tj. svih nas ljudi i životinja i svega ostalog na planeti, nameće se misao samoodržanja supstancije, a ono je moguće samo ako je čuvamo, a čuvamo je tako što brinemo o sebi i svom zdravlju, jedni o drugima, o životinjama, o prirodi, gde smo svi samo konstitutivni deo, a ne dominantni i privilegovani deo. Vreme je da se religija i nauka spoje u jedno, u dobro i istinu, u službi svih nas, modusa. A da li će se to dobro zvati bog, supstancija, planeta, kosmos, mi ili kako već, isključivo je pitanje jezika, a ne pitanje suštine.

Dokumentarci o zloupotrebi životinja:

Earthling (2005) https://www.youtube.com/watch?v=tkF0dzB7ZJU

Dominion (2018) https://www.filmovi.me/dominion-2018

Dokumentarci o preimućstvima biljne ishrane:

The Game Changers (2018) https://www.youtube.com/watch?v=gU3DHipjSJ8

Forks Over Knives (2011) https://www.youtube.com/watch?v=cIRF65Xt4Xs

What the Health (2017) https://www.youtube.com/watch?v=yIAvsdbWhUc

Food choices (2016) https://www.youtube.com/watch?v=wl9S3Wszw0A

Dokumentarac o klimatskim promenama i ekologiji:

Befote the Flood (2016) https://www.youtube.com/watch?v=ekJOY7kuY0c

Knjiga o preimućstvima biljne ishrane i štetnosti mesa

Kineska studija, Kolin Kembl (2004)

http://www.svetlostistine.org/Knjige/KineskaStudijaKambel/Kineska_studija.pdf

Intervju sa doktorom koji ima 98 godina: