Britanski pisac Lorens Darel (1912-1990) najpoznatiji je po tetralogiji Aleksandrijski kvartet. Pored romana pisao je drame, poeziju, eseje, ali meni lično najznačajniji je po putopisnoj literaturi i to pre svega onoj koja se tiče Grčke. Rođen je u Indiji, živeo je u Egiptu, Engleskoj, Argentini, Grčkoj,  Jugoslaviji i Francuskoj, gde je i umro.

Mislim da nas određenom piscu i delima nikada ne privlači (samo) kvalitet. Kako se menjaju čitaočevi afiniteti i prioriteti u opštem smislu, tako se menjaju i afiniteti i prioriteti u književnom pogledu. Lorensu Darelu i meni je zajednička ljubav prema Grčkoj i ono što me najviše zanima kada je reč o ovom piscu su njegove “grčke” knjige. Tu spadaju putopis Prosperova pećina (1945) posvećen ostrvu Krf, Razmišljanja o morskoj Veneri (1953) o ostrvu Rodos, Gorki limunovi Kipra (1957) o Kipru (Kipar nije Grčka, ali sam namerno uvrstila i ovu knjigu u dati niz, zato što je srodno) i Grčka ostrva (1978). Svaka od ovih knjiga ima drugačiju auru. Prosperova pećina je kao putopisna pesma u prozi, Grčka ostrva su skup poslovičnih vinjeta, dok Gorki limunovi Kipra i Razmišljanja o morskoj Veneri podsećaju na roman. Sve navedene knjige izdala je idavačka kuća Karpos i prevela je na srpski Sonja Vasiljević.

Prosperovu pećinu ponela sam 2019. kada sam išla na letovanje na Tasos, tačnije Limenas. Želela sam da ponesem nešto o Tasosu, ali nisam ništa našla (sem mini odeljka u Grčkim ostrvima), pa je Prosperova pećina bila dobra alternativa i nesvesno sam poredila viđeni Tasos i neviđeni Krf o kom sam čitala u Darelovoj knjizi. Prvo se nosio mišlju da napiše istoriju Grčke od čega je odustao i posvetio se pisanju putopisne knjige o Krfu. Dok je boravio na Krfu čitao je spise D. H. Lorensa o Italiji. Ne znam koliko je Lorens isloman, ali Darel i ja svakako jesmo, sa tom razlikom što je on mnogo više proputovao od mene. Naučio me je pojmu isloman koji se odnosi na ljude koje jako vole ostrva. Otići ću čak korak dalje i kazaću da je ostrvo kao pojam za mene nešto i konkretno i apastraktno, i turistička atrakcija, ali i metafiička težnja, utočište i nada.

Pre Prosperove pećine, u potrazi za literaturom o Tasosu susrela sam se sa Darelovom knjigom Grčka ostrva. U predgovoru Grčkih ostrva na strani 11. Darel piše “osnovni ciljevi koji su me nagnali da napišem ovu knjigu bili su plemeniti u najvećoj meri. Namera mi je bila da budem jasan koliko je moguće, a ipak u isti mah i sasvim ličan. Moderni turista je došao snabdeven vodičima i priručnicima, posebno u Grčkoj. Nisam imao nameru da se nadmećem na tom polju, već da jednostavno pokušam da odgovorim na dva pitanja. Šta bi vas veselilo da znate, kada biste bili na licu mesta? Šta bi vas ražalostilo da propustite, dok biste boravili tamo? Vodič svakako, ali veoma ličan.” Opisao je preko pedeset ostrva koje je obišao. Iako je naglasio ličnu notu, mogu da kažem da je, ipak, mnogo manje ličan nego u Prosperovoj pećini. On piše o ostrvima nesistematično i neobavezno, impresionistički i slikovito. Asocijativnim putem navede neki mit, legendu, anegdotu, praznovericu, a da je u vezi sa datim ostrvom. Najviše piše o Krfu, Rodosu i Kritu. Na prva dva navedena je i živeo neko vreme. Jedan mali deo u odeljku Severna egejida, pod naslovom “Lemnos, Lezbos, Samotraka, Tasos” posvećen je Tasosu. Ocenjuje ga kao “lepo i romantično malo ostrvo sa atmosferom mirnog blaženstva”. Piše o zelenilu, o izvorima, o proizvodnji mermera i pita se kako jedno ostrvo koje se bavi proizvodnjom mermera može da ima rivu od armiranog betona. A kad smo kod mermera, da naglasim da je Dubai sagrađen na tasoskom mermeru. Piše i o prijatnoj tasoskoj klimi gde su dani limitirano topli, a noći sveže. Hvali plažu Makrijamos. Na strani 224. piše “Na mirnim zelenim poljima Tasosa osećate da su stari živeli jednostavnije i bolje od nas. Ali možda je ovo romantično preterivanje.” Tako i završava odeljak o Tasosu. Kada pomislim na idilično letovanje i 2019. na Tasosu, osećam se kao da je moj boravak tamo bio samo jedan san, slatki san, preludijum za jedan mrak koji će uslediti nakon povratka, od toga da su mi otrovali psa, da je nekoliko meseci kasnije nastala korona, da su neki međuljudski odnosi a koje sam verovala da su čvrsti i lepi kao tasoski mermer, krhki i krti. Slično se desilo i Lorensu Darelu, neko vreme živeo je ušuškano na Krfu i otišao je u Aleksandriju zbog neprilika Drugog svetskog rata. Kuća u kojoj je živeo, tzv. “Bela kuća” danas egzistira kao apartmanski smeštaj čije unutrašnje zidove krase fotografije Lorensa Darela, gde su se novi vlasnici potrudili da komercijalizuju to što je kuća nekada pripadala znamenitom piscu. Na Krfu je boravio pre i na samom početku Drugog svetskog rata, a na Rodos je otišao posle njega. Na Krfu je boravio sa suprugom Nensi, a na Rodosu sa Evom. A, pak, sa Kipra je otišao u Englesku sa trećom ženom Klod. Niko nije imun na bolne promenjivosti. To je valjda život. Ali onoliko koliko je njemu Krf bio utopijsko pribežište, toliko je meni bio Tasos.

Na početku Prosperove pećine, na 10. strani piše “Druge zemlje vam mogu ponuditi otkrića o običajima ili naučnim pojavama, o krajoliku; Grčka van nudi, pak, nešto tegobnije –  otkriće samoga sebe.” Na strani 13. knjige Gorki limunovi Kipra kaže da “putovanje može predstavljati jedan od najzahvalnijih vidova introspekcije.” Sa citiranim se slažem sem što ne znam koliko je promenjiva ta reč “tegobno”. Grčku vidim minimalistički, kao svetlost koja budi hedonizam i mir u meni.

Grke koje susreće opisuje kao gostoprimljive, lenje, opuštene, hvalisave… Poznato mi je to. Dodala bih da Grci imaju neku žicu kao Sir Oliver iz stripa Alan Ford, otmeni prevarant koji sa stilom prodaje ništa kao nešto. Starim Grcima i Novogrcima zajednički su mitovi. Prvi su deo minulih vremena i zapisani, drugi su usmeni i imaju marketinšku namenu. Grčka je prepuna raznoraznih paganskih gatki koje su poprilično zagazile u sujeverje, odnosno praznoverje, a često i u marketing. Kažu da ako pređeš mostić ljubavi u selu Panagija na Tasosu sa voljenom osobom ili ako se poljubite na mostiću da ćete ostati zajedno do kraja života (ovu “istinu” život je vrlo brzo demantovao). U istom selu postoji drvo sa rupom u stablu koja ima oblik srca. Meštani tvrde da je to načinila priroda iako sve ukazuje na to da ga je ljudska ruka napravila. Važi mišljenje da je potrebno u Solunu, pored spomenika Aristotelu, uhvatiti filozofa za nožni palac i na taj način ćemo postati mudriji. Praznoverice se odnose i na namirnice. Čuvena grčka alva umesto da obiluje tahinijem koji je duša alve, ali koji je skuplji, ispunjena je glukoznim sirupom koji je jeftinija varijanta, a neki bi rekli i podvala. Čuveni crni tasoski med deluje kao da ima dodatog šećera. Pčelari ne priznaju pojam “borov med” kako je okarakterisan med sa Tasosa. A maslinovo ulje, takođe čuveno, nekako je lagano, kao da je lajt verzija maslinovog ulja kakvo koristim. Da ne kažem kako je čuveni grčki ratluk sami šećer. Ipak, slatko od smokve i narandžine kore su pravi delikates i tu mane nema. Darel ističe koliko Krfljani poštuju Svetog Spiridona. Najveća milost Krfljanina je kada kaže nekome “neka te čuva sveti Spiridon”. To me je podsetilo na značaj device od Gvadalupe u latinoameričkim serijama koje sam gledala kao dete, devedesetih. Za vreme nevremena ženski lik iskoči iz mora, pokraj broda i uzvikne pitanje “Kako je Aleksandar?” Odgovor koji će nas spasiti je “Još je živ i vlada”.  Priča o predstavi o Karađozu pokazuje mentalitet Grka. Na strani 59. Prosperove pećine kaže “Nacionalni karakter im se zasniva na ideji osiromašenog i podjarmljenog malog čoveka koji od svega što ga okružuje izvlači sebi boljitak tek čistom lukavošću. Dodaje tome još malo samoprekora i dobili ste sliku besmrtnog Grka. Nagao, pun hvalisavosti, veoma nestrpljiv, hitar u naklonosti i domišljat.”

Na strani 10. Prosperove pećine Darel kaže “Varljiva je misao da postoji neka crta koja deli svet jave od sveta snova. N. i ja smo na primer zbunjeni osećajem da se unutar nas odvija nekoliko istovremenih života. To je osećanje, što samo upućuje na prostor i vreme.” Noć pre nego što ću putovati na Tasos spavala sam nepuna tri sata. U autobusu sam, takođe, imala problem da zaspim. Mozak mi je omekšao i postao senzitivniji. Razvodnjavali su mi se tuneli pred očima. Srbija tuneli, Makedonija tuneli, Grčka tuneli. Duša mi spava, a oči su i dalje otvorene. I tad mi u graničnom stanju gde sam između sna i jave, sinu uznemirujuća misao, a šta ako sam zapravo umrla?! Setila sam se ispovesti ljudi koji su doživeli kliničku smrt i koji često navode tunel. A onda sam zaspala. Probudio nas je vodič kada smo došli do Keramotija, luke u kojoj smo se ukrcali na trajekt a Tasos. To je ta varljiva misao o samostalnosti snova i jave o kojoj govori Darel.

Prosperova pećina je lični portret ostrva Krfa, gde nam Darel govori o geografiji, istoriji, mentalitetu, etnologiji, mitologiji, praznoverju, ljudima, prilikama, neprilikama i vremenu, kako minulom tako i tekućem. Piše i o procesu pravljenja maslinovog ulja, o biljkama i životinjama. Stil pisanja je pitak i nepretenciozan. Više liči na kafansku ispovest prijateljima gde se pripoveda u toplini, nego što liči na ambicioznu putopisnu knjigu, a sve to ne umanjuje njenu vrednost. Podnaslov Prosperove pećine je “vodič kroz krajolik i običaje ostva Krfa”. Knjiga ima podnaslove i datume, a godine o kojima piše, što je i naglašeno, su 1937. i 1938. Likovi u Darelovoj knjizi su osim samog pisca i Teodor, Zarijan, Darelova tadašnja žena koju označava sa N., a koja se zove Nensi, grof, Nikola i Nimic. Nekima od njih je i posvetio knjigu. Na strani 22. Kaže “Teodor mi obećava mape, table i statistike. Ne nastojim da savladam svu tu građu, i ako budem napisao knjigu o Krfu, to neće biti istorija, već pesma, svet crnih trešanja, jedara, prašine, planine, riba i pisama od kuće”. I, zaista, on jeste napisao neku vrstu putopisne pesme u prozi. Liči na dnevničke zapise sa datumima i naslovljenim poglavljima. U nekim delovima on deli sa čitaocem šta je napisao za neku knjigu pa obrisao. Slično je uradio i Gorkim limunovima Kipra. O Kipru piše na strani 65. “Zato sam želeo da ga doživim kroz njegove ljude pre nego kroz krajolik, da uživam u utisku da delim svakidašnji život sa ovdašnjim, skromnim, seljacima, a da kasnije proširim polje svog istraživanja na njegovu istoriju – tu svetiljku što obasjava karakter naroda – kako bih pružio okvir svojim živim likovima naspram koga ću ih postaviti. Ali avaj. Nisam imao dovoljno vremena.” Oba citata govore o uzaludnosti putopisa. O nemogućnosti. O pokušaju. Na taj način mi dobijamo i krhotine i celinu. I maslinovo ulje, i maslinu i košticu. I gotov proizvod i proces stvaranja.

Na strani 24. Prosperove pećine kaže “Ovo je prava ostrvska atmosfera; naši životi što se odvijaju ovde u ovom zavodljivom krajoliku udaljenom od odgovornosti aktivnog evropskog života, pružili su nam osećaj izdvojenosti od stvarnog sveta.” Tako je i na Tasosu, izdvojeno ostrvo posvećeno uživanju. Ostrvo puno laganog hoda ljudi u mokasinama, sandalama, papučama i espadrilama. To nije ratnička i radnička obuća, već sublimacija čistog hedonizma.

Ističe i političnost Grka. A ja dodajem da se to proteže od antičkih vremena do dana današnjeg. Gorki limunovi Kipra su najpolitičnija knjiga od njegovih putopisnih posvećenih Grčkoj (i Grcima). Piše o odnosu Grka i Turaka, o grčkom nacionalizmu, kao i ulogom Engleza u tom sukobu i o enosisu, težnji kiparskih Grka da se spoje sa Grcima iz Grčke. Imam utisak da Darel želi da piše putopisnu knjigu o Kipru, ali da ga stvarnost i politički nemiri ometaju u tome. Taj dualizam odlično se ogleda u završetku pretposlednje glave: “Svi prizori i zvuci Kirenije pohodili su me sa novim i oštrim sjajem kao da ih doživljavam po prvi put. Balkoni što se nadvijaju nad brbljivim ulicama, sa njihovom uzornom, sirotinjskom druželjubivošću, sada tihi poput puzavica što su se svuda verale; ribari što krpe svoje mreže pri vilenjačkoj svetlosti; čovek koji stavlja obruč na svoje bure; sedi čovek što zateže žice na mandolini; Turčin sa fesom boje vina; dva dečaka koji igraju školice; deca što spavaju poput kipova ispod bastiona tvrđave; čovek koji duva u žeravicu na plitkoj posudi u kojoj se nalaze klipovi slatkog kukuruza; mali dečak koji vuče okolo kadionicu iz koje se izvija pramen lovorovog dima – ljudi koji piju u Klitovom podrumu palcem i prstom zahvataju malko dima  i krste se; kafana milozvučna od pevanja ptica u kavezu sa nargilama u hrpama položenim na stalak, poput mušketa na stovarištu oružija – pre nego što biste izabrali jednu od njih koja vam se sviđa, donosili biste sopstvenu muštiklu od abonosa. Šetao sam naniže prema luci gde je mirna morska voda bila ispunjena zaleđenom svetlošću lampi iz okolnih kuća, pod nebom sa kojeg su zvezde bile izbrisane crnom gumom. Bilo je veoma mirno, pa ipak, svuda oko nas, u tami, ostrvo je sada izbacivalo sitne tačkice mržnje, a operativne veze u uredu su uz grebuckanje izbacivale svoje poruke. “Bomba u bioskopu u Larnataki… Dva čoveka ubijena u kafani… Bomba na parkiralištu u Pafosu… Stražar ubijen u Faragusti…” (…) Moji koraci su meko odjekivali po molu. Shvatio sam da sam se veoma umorio nakon ove dve godine provedene u službi krune, a ništa nisam uspeo da postignem. Bilo je dobro što odlazim.” Str 321. i 322.

Dopada mi se Darelova slikovitost. Na strani 21. kada govori o maslinovom drveću kaže “njihovo korenje je nalik mišićima rvača (…) zatražite crno vino u Lakonasu i doneće vam čašu vulkanske krvi.” Lepo su opisane scene ribarenja, dopada mi se poređenje ribara i šahiste, gde i jedan i drugi moraju da misle nekoliko poteza unapred. Navodi dosta kiparske poslovice, a meni je ova najzanimljivija “Najslađe je vino od iduće godine” Na strani 70. Knjige Grčka ostrva kaže o Rodosu i susednim ostrvima kada pogleda u mapu: “Rodos bi mogao biti pouzdan putokaz, Kos je rasplodni kit, Leros je oktopod, Patmos je morski konjić, Simi je okrnjeni meteor koji je vazduh učinio glatkim, a Kalimnos je dagnja.”

Šta je Italija predstavljala za D. H. Lorensa ne znam. Krf je za Darela bio onaj slatki san nakon koga je usledio Drugi svetski rat, život na Rodosu u posleratnoj Grčkoj, kao i napet život obojen politikom na Kipru, neposredno pre nego što će Kipar postati samostalna država. Slatki san gde je uživao sa svojom Nensi koja će relativno skoro dobiti svoje multiplicirane zamene. Tako je i za mene Tasos slatki san, uvod za sve kaprice života. Ali i deo mene, mog mentalnog korpusa. Nema prošlosti i budućnosti, samo sadašnjost koja postoji u različitim pojavnim oblicima.