Neka pređašnja vremena, od vremena Krstaških ratova do Drugog svetskog rata, bila su mnogo krvavija, surovija i pogubnija od naših nedaća sa korona virusom, ali ni u jednom drugom vremenu čovek nije toliko potcenio prirodu kao što je potcenio danas. Čak su i najveći zlikovci  imali poštovanja prema prirodi, dok se ona danas tretira kao sluškinja. U boga se veruje ili ne veruje, ali priroda i njena snaga su fakt koji smo zanemarili.

Priroda sigurno neće zameriti ako čovek poseče onoliko drveta da može da napravi kućicu i da se ogreje, kao što neće zameriti ako se ubije zec kako bi se utolila glad. Međutim, danas se drvo seče iz obesti, zec ubija zarad trijumfa. Više no ikad među ljudima cirkuliše sujeta, kao smrtonosni virus. Od korona virusa se umire, od sujete se odumire.

Ono što sam mogla da vidim pre diktature korone je nesklad u ljudima i žurba koja proizilazi iz tog nesklada. Jedna neprestana besmislena trka, ne za nečim konkretnim, već trka za aplauzom, lajkom i priznanjem. Udaramo se trijumfalno šakama u grudi kao majmuni u neprestanom premeravanju, čije imanje ima više ari, čiji penis ima više santimetara, čije grudi imaju veći obim, čiji automobil ima više kubika, ko ima više diploma i titula, čiji pas ima bolji pedigre, čije dete ima više medalja sa školskih takmičenja, ko će imati više luka, a ko više praunuka. Zaboravili smo da smo smrtni i da u druge svetove, ma gde oni bili ili nebili, ne nosimo ni staro ćebe, ali ni zlatan sat. Kao ni sve te titule, are, santimetre i kubike.

Otud dolazi permanentno nezadovoljstvo, plata je uvek mala, poštovanje koje dobijamo od drugih nedovoljno, kilogrami uvek suvišni, redovi uvek predugački, stalno štrči neko nezadovoljstvo, kao neposlušni čuperak.

Nemir savremenog čoveka čini da ne budemo u miru sa sobom i drugima, stalno nam nešto smeta, neprijatelja nikad ne manjka, smeta vlast, smeta opozicija, smetaju migranti, smetaju severnjaci, smetaju južnjaci, smetaju stranci, smetaju vernici, smetaju nevernici, smetaju deca, smetaju i životinje… Svako svakom smeta i svako se oseća da treba da bude privilegovan po određenom svojstvu. Nazvala bih ovo vreme posthumanističkim, ali to nije ona  pozitivna slava čoveka, uma i Dekartove rečenice mislim dakle postojim, već banalni trijumf sujete gde smo u neprestanom „jajaizmu“, ja, ja, ja i opet ja, jer niko, niko, kao ja.

Nagomilavanje kapitala i njegova neravnomerna podela doveli su do nesklada u društvu koji je došao do svog sofisticiranog maksimuma. Sa jedne strane grupa sakrivena  iza rečenice znaš ti ko sam ja?, upravlja sa onima koji stoje iza niko i ništa. Pri tome i ti iza niko i ništa grčevito traže potvrdu da se sakriju iza naslova neko i nešto. A ko baš ni u čemu ne uspe, videće pandu na nekom portalu, pod naslovom ko vidi pandu taj je genije i nahraniće sujetu. Za virus sujete, baš kao i za korona virus potreban je živ ćelijski organizam. Potrebne su tuđe uši da čuju, tuđa usta da nas pohvale, tuđe ruke da zaplješću.

Trka je otpočela još odavno, intenzivirala se, a onda se u orgazmičkom vrhuncu „rasprskao“ korona virus i obesno se pokakao po svim veličinama, kao ptica po spomenicima velikana neznajući čiji spomenik su nagrdili.

Za razliku od nekih drugih virusa, korona u političkom smislu nastupa sa pozicije levice, ne vodi računa o boji kože, imovnom stanju i svakojakim iluzornim pripadnostima. Nedvosmisleno nam govori da smo svi ljudi, ranjivi i smrtni, mali u svojoj veličini, submisivni u sopstvenoj dominaciji.

Jednom će se završiti i priča sa korona virusom. Pitanje je da li ćemo naučiti nešto i u kom pravcu ćemo usmeriti prioritete. Sartr nam je u drami Bez izlaza podario rečenicu pakao, to su drugi. Korona, to su drugi. Samo, i mi smo nekom drugi. Izmeni sebe, izmenićeš i svoju okolinu. Da li ćemo i dalje da se bahatimo našim svetim ja, sagorivim perjem, svojim imanjima i titulama ili ćemo malo više poštovati prirodu i njene tajne, ostaje dilema. Ko preživi pričaće, ali i ko preživi umreće. Nekad. Sve je relativno, samo je karantin, onaj večiti, izvestan.