U dugovekovnom religijskom dualizmu gde se Isus vidi kao ideal ili kao glupost, Oskar Vajld je u svom delu De Profundis (citirani deo je preveo Zlatko Crnković) koje je pisao u zatvoru, dao alternativu ovim dvema dominantnim idejama, a to je stav da je Isus bio pesnik. Ta alternativa donekle je bliska misli Dostojevskog izrečenoj kroz usta Ivana Karamazova, da boga treba izmisliti. Kažu da ljudi u zatvoru dođu do lucidnih i mističnih momenata kada iznedre nešto. Sećam se da sam davno čitala negde da Isus, nikako nije mogao da bude svetao, mršav i visok, kako je prikazan na crtežima, slikama, freskama i ikonama, jer u podneblju gde je rođen, muškarci su bili crnomanjasti, niski i zdepasti. I kao što je za Vajlda Isus pesnik, tako i ja u Vajdovim rečima vidim pesmu, više od same ideje (sa kojom se slažem delimično), dopada mi se literarni način predstavljanja te ideje:

Kristu je zaista mjesto među pjesnicima. Čitavo njegovo svaćanje čovječanstva poniklo je izravno iz njegove mašte i samo se njome može pojmiti. Što je panteistu bio bog, to je njemu bio čovjek. On je prvi shvatio podjeljene rase kao cjelinu. Prije njega postojali su bogovi i ljudi, a on je, zahvaljujući misticizmu suosjećanja, naslutio da su u njemu utjelovljeni i jedni i drugi, pa se naziva sinom božijim ili sinom čovječijim, kako mu se svidi. Više nego itko u povjesti on u nama budi sklonost divljenju kojoj se romantika svakad obraća. Za mene ima još uvijek nečeg gotovo nevjerojatnog u ideji da je jedan mladi galilejski seljak zamislio da može na svojim plećima ponijeti teret svekolikog svijeta, sve ono što je već učinjeno i pretrpljeno, grijehe Nerona, Cezara Borgie, Aleksandra VI i onog koji je bio rimski car i svećenik sunca, patnje onih čije je ime legija, a prebivalište među grobovima, ugnjeteni narodi, djeca što rade po tvornicama, lopovi, ljudi po tamnicama, otpadnici, , oni koji nijemo trpe ugnjetavanje i čiju šutnju čuje samo bog; i ne samo što je to zamislio nego je doista i ostvario, tako da i u sadašnjem trenutku svi oni koji dođu u doticaj s njegovom osobom, čak i ako se ne klanjaju pred njegovim oltarom niti kleče pred njegovim svećenikom, nekako naslućuju da su oslobođeni ružnoće svoga grijeha i da im je otkrivena ljepota njihova jada. (…) A za mene je prava radost pomisliti: ako je on „sav od mašte sazdan“, onda je i svijet od iste građe. U Dorianu Grayu napisao sam da se veliki grijesi svijeta zbivaju u mozgu, ali se u mozgu zapravo sve zbiva. (…) Sav je njegov moral u suosjećanju, baš kao što moral i treba da bude. (…) Zaista, draž je Krista, kada se sve sabere, u tome što je on sav baš kao jedno umjetničko djelo.

Advertisements