Oglasilo se crevo koje povezuje dva bića sa ’štrc’, te je ta beba  postala samostalno biće. Za svoju majku, ono je bilo greška koja mora biti uklonjena. Otac nije ni znao da je otac. Beba je postala dete. Siroče. Jedno od mnogobrojne dece metroa. Prvobitno je verovalo da je nastalo iz pišaćke. Ni sama ne zna kako je dobila ime – Fransoaza. Imala je tri godine kada je prvi put ukrala: lilihip u staničnoj prodavnici. Brkata prodavačica je primetila šta je devojčica uradila, hitro istrčala za njom, uzela poluotvoreni lilihip i udarila je. Trogodišnja Fransoaza je tada shvatila da kad želi slatko dobije gorko. Preživljavala je tako što je radnim danima i subotom džeparila prolaznike, dok je nedeljom sedela ispred katedrale sa ispruženom prljavom ručicom. Molećivo je gledala vernike koji su raznoliko reagovali na nju. Neki su bili blagi i milosrdni, darujući prljavoj devojčici novčiće. Pojedinima je Fransoaza bila sredstvo za iskup grehova, kao da nekoliko franaka, dinara, evra ili perpera mogu da operu proteklu prljavštinu. Najviše je bilo ravnodušnih. A bogme, bilo je i donacija u vidu đona. Možda bi i umrla pod đonovima da se jedne nedelje ispred katedrale nije pojavio sredovečni, proćelavi, neženja. Njegova milost bila je bez granice, toliko se smilovao nad Fransoazom da ju je odveo svojoj kući. Imala je tada deset godina. Budućnost joj je bila vrlo koncizno predočena: Ja sam Žan Žak, živećeš sa  mnom. Vaspitavao ju je najpribližnije rečeno krvavo. Taj sredovečni gospodin, po zanimanju učitelj, terao je svoju poćerku po vasceli dan da radi kako bi joj dao da jede. Neobilno. Bio je polno nemoćan, ali zato mu se često ukruti ruka te tako tuče svoju maloletnu sluškinju-poćerku. Ti udarci vajali su njenu ličnost. Imala je snažnu potrebu da Žan Žaku nanese zlo, ali i da se do srži identifikuje sa njim. On je zao; ima vlast nadamnom; ako budem kao on imaću vlast nad drugima, mislila je Fransoaza. Uoči njenog šesnaestog rođendana Žan Žak ju je poveo sa sobom na pecanje. Gurnula ga je u reku, a on pošto nije znao da pliva utopio se. U stanu je vrlo brzo pronašla Žan Žakovu ušteđevinu i skoro sve je potrošila na kozmetiku i odeću. Lutala je lavirintskim ulicama  ne znajući šta da uradi sa svojom novonastalom slobodom, u kom smeru da krene, koji pravac da uhvati. Toliko dugo je bila izolovana od sveta, na samu sebe svikla, tako da nije bila svesna volšebnosti svoje ljušture. Čak ni težak život i udarci Žan Žaka nisu uspali tu ljušturu lišiti moći. Ona je Zemlja, planeta Zemlja. Sva žita ovog sveta njena su kosa, mora i okeani oči, biseri zubi, sve breze njena su vitkost, dok je sva svetska lepota ona sama. Ubrzo je postala svesna sebe, jer svaki pogled koji je dodirne lepi se za nju. Na ovom svetu pripadalo joj je samo jedno – ona sama. Na Trgu je upoznala nekog starijeg čoveka. Ona je imala Sebe, svoju mladost i lepotu, a taj čovek je imao, takođe, Sebe, svoju starost i novac. Napraviše kratkotrajnu kompenzaciju. Nastavila se baviti u životu “kratkotrajnom kompenzacijom”. Prihvatala je apsolutno sve mušterije. Jedini uslov bio je da imaju novac. Kod nje nije bilo granica, ni starosnih, polnih, brojčanih i ostalih. Nije se gadila nijedne mušterije. Sasvim profesionalna, Fransoaza je imala svoju filozofiju u vidu seledeće sentence: parama se u boju ne gleda (već u cifru). Bilo je teško pogled amputirati od Fransoaze; utišati srce koje ne kuca, već zvrji; načiniti čvrstu i moćnu unutrašnju branu koja bi mogla da zaustavi snagu krvi u prisustvu nje. Bila je kao arheološka iskopina: smeš gledati i diviti se, ali ne smeš pipati. Ali za razliku od arheološke iskopine Fransoaza je proširila svoju dostupnost, ako platiš mogu biti tvoja, kratko, biću tvoje palidrvce. Pored Fransoaze moralni su bili nemoralni, cicije rasipnici, ćutljivi pričljivi, pametni glupi, glupi pametni… Rušila je prirodu, tačnije zakone prirode. Što su ’kupci’ više lakšali džep, Fransoaza je galantnije pozajmljivala svoje blago. Obavljala je to mehanički, hladno, glumeći, glumeći, glumeći sve. Tako je bilo očigledno da je sve gluma, ali ’kupci’ obuzeti svojim zadovoljstvom i Fransoazom nisu (gle paradoksa!) obraćali pažnju na Fransoazu. Isprva se zadovoljavala iluzijom da želi samo novac. Ali što su njeni džepovi bili deblji, njeno bilo bilo je punije tugom. Poderotine  duše čeznule su za regeneracijom. Svoj nedostatak pokušala je nadomestiti gordošću. Pravo je čudo kako nije ušinula vrat od tolikog uzdignuća. Ipak, došao je i taj trenutak kada je gorda Fransoaza pogledala svoj potpuno goli odraz u ogledalu. Zajecala je i zaplakala. Zavidela je ’kupcima’ što su toliko uzbuđeni u njenom prisustvu, jer je ona uvek bila santa leda – neotopljiva. Fransoaza je svoje prvo, istinsko zadovoljstvo doživela pod vrlo čudnim okolnostima. Ulicom je prolazio jedan sredovečni muškarac. Na glavi je imao šešir sa tvrdim, širokim obodom, spuštenim, koji krije bore na čelu. Oko vrata mu je zavezana marama. Ispod miške je nosio iskorištena platna. Prošao je pored Fransoaze sasvim ravnodušno. Taj izostanak pažnje prvo ju je uplašio, zatim zaprepastio, da bi na kraju tajanstvenom prolazniku neosnovano pripisala čednost, dobroćudnost i pasivnost.  Eh, da je malo promislila mogla je do dođe do drugih potencijalnih odgonetki: zamišljenost. Ili: prirodna nezainteresovanost (ukusi ipak jesu različiti koliko god da je Fransoaza tretirana kao najmanji zajednički sadržalac svih ovozemaljskih ukusa). Ili: pristojnost. Ili: umetnička zanesenost. Ili: ili… Nije mogla da odoli a da ga ne prati.  Fransoaza se obrela u prostranom ateljeu. Slikar je upitni pogled sa platna i palete preusmerio na pridošlicu. Fransoaza tek tada postade svesna apsurdnosti svoje misije: prati čoveka kog prvi put vidi s mišlju da je njihova veza sudbinski predodređena, samo zato što je nije pogledao. I taman kad je htela da se izvini, kaže da je pogrešno ušla i izađe, slikar je, bez pitanja otkud ona tu, zamoli da mu pozira, na šta ona oduševljeno pristade. Dogovor su proslavili uz bordo. Fransoaza reče kako nikad nije pila tako čudan bordo, na šta se slikar samo nasmejao. Slikao je akt. Gola Fransoaza, s nogom preko noge, rukama na kolenu i žutom ešarpom oko vrata piljila je u Pjerove (tako se zvao slikar) vešte pokrete ruke po platnu. Osećala je da je između njih uspostavljena transcendentalna povezanost, jer ona je njegove pokrete ruke po platnu, doživljavala fizički, kao vešte dodire po telu. Bili su to najčudniji i najčulniji trenuci u njenom životu. Uzbuđenje je raslo i najednom je ustala, hitro prišla Pjeru, snažno ga ugrizla za rame i potom vrisnula tako jako, kao što nikad nije. Vrisnula je od sreće, od uzbuđenja koje se koncentrisalo na jednoj tački, intenziviralo i potom rasulo po celom telu. Bio je to njen prvi osvojen vrh, dosegnut vazdušnim putem. Ranije je bezuspešno ka njemu hodala pešice. Pjer se nimalo nije začudio Fransoazinom ujedu i vrisku, bar je takav utisak ostavio. Kolale su razne priče o Pjeru. Jedni tvrde da se kao srednjoškolac ozbiljno posvetio slikanju, ali da ipak nije uspeo da upiše akademiju. Iz istih izvora saznajemo da je Pjer nastavio da slika, ali da nije imao uspeha u prodaji, te se izdržavao od novca svojih ljubavnica – bogatih udovica, precvalih požudnica, bračno nezadovoljnih koji traže diskreciju, jednom rečju svih onih koji imaju novac i  glad te vrste. Drugi tvrde da je Pjer upisao akademiju, ali da je nikada nije završio, jer je njegova umetnička persona vapila za više slobode i da se nije slagao sa postojećim programom. Kažu da on svoje slike uspešno prodaje i da ga devojke zbog harizme opsedaju. Treći su ubeđeni da on nikad nije ni pokušao da upiše akademiju. Napominju da je njegov slikarski talenat neosporan, ali da bestidno manipuliše ženama praveći od njih svoje poslušne igračke. Četvrti kažu da se Pjer bavi okultizmom i magijom. Kažu da je veliki znalac podvodne botanike te da je pronašao neku biljku, ’vatreni ugriz’, koja kad se osuši i samelje deluje kao najjači afrodizijak. Postoji još mnogo priča o njemu, ali nijedna nije niti dokazana, niti demantovana. Fransoaza je sav svoj zarađeni novac davala Pjeru. Preselila se kod njega, u iznajmljeni stan-atelje. Znao je na koji način njegova družbenica zarađuje i to je mirno prihvatio, bez moralnih predrasuda. Štaviše, šalio se na račun toga. Kaže, vidi se kako ti voliš antikvitete. Voliš sve staro, pa čak i najstariji zanat. Posle pet godina zajedničkog života Pjer je nestao. Samo je izašao i nije se vratio. Sa sobom je poneo ušteđevinu koju je zaradila Fransoaza. Nikad nije saznala šta se desilo sa njim i zašto je otišao. Samo sa Pjerom je mogla da osvaja vrhove iako za sve te godine zajedničkog života nije gotovo ništa znala o njemu. Vreme je proždiralo Fransoazinu lepotu, ali i novac, jer je iz godine u godinu njenih mušterija bilo sve manje. Rezultat toga su bile neprestane selidbe u hotele sve nižih kategorija. Osećala je kako gubi sebe. Na posletku je više niko nije hteo čak ni besplatno. A onda više nije imala novca ni za najbedniji hotel, pa je prešla na pansion, Vrlo brzo, pansion je postao, takođe, luksuz i ona se na kraju obrela u metrou.  Postala je senilna. Često bi joj se desilo da zaboravi da je ostarila i da se ponaša kao kad je bila devojka zadržavajući svu oholost i gordost žarko željene lepotice. A onda se  slučajno ogledne u nekom izlogu i bolno zakriči suočena sa staricom i zavapi za prošlošću. Tad plače, potom sve zaboravi i tako u krug. Poslednje godine života provela je u metrou, u pauzama između dva sna i trenucima zaborava nudeći se.  Ako neko želi da vidi nagu Fransoazu u punoj lepoti puti može da ode u porodičnu kuću porodice Pinjon u čijoj dnevnoj sobi, na zidu, visi slika koju je nekada naslikao Pjer. Kako se tu slika zatekla –  nije poznato.